Saša

Ulazi žena u centar za socijalnu skrb, a prati ju ravno petnaestero djece.

- Auuuu - jekne socijalna radnica. Zar su svi vaši?!

- Ma jesu! - odgovori žena tonom koji je odavao kako je već bezbroj puta odgovarala na to pitanje.

- Dobro onda. Moram i vas i njih upisati u knjigu. Recite mi njihova imena.

- Ovo je moj najstariji sin, zove se Saša.

I tako krene žena nabrajati sve njih po redu.

- Zar se svi ostali zovu Saša? - upita ju ne vjerujući socijalna radnica.

- Pa da, zapravo je to vrlo praktično. Na primjer, kad ih zovem na ručak, samo viknem Saša i svi dotrče. Kad želim zaustaviti nekog od njih tko izljeće na ulicu viknem Saša i tko god da je odmah stane. To mi je valjda bila najpametnija odluka sve ih isto nazvati.

Socijalna radnica malo razmisli o tim argumentima, a onda oprezno upita:

- To razumem, ali što kada trebate jedno određeno dijete, a ne gomilu njih.

- Onda ih zovem po prezimenu.